Još od davne 1983. i prve zbirke “Dove e perchè/ Gdje i zašto” Emir Sokolović korača jednim i jedinim putem koji se zove – Kreacija.
Pred nama je zbirka poezije “Ples među podsjenama”, 19. naslov književnika Emira Sokolovića. Zbirka poezije inspirisana slikama francuskog simboliste Gustave Moreau-a čije reprodukcije čine organski dio poetskog izraza unutar cjeline.
Da pojednostavim: na lijevoj strani se nalazi određena slikarska reprodukcija, a na desnoj strani naslov reprodukcije kao naslov pjesme i pjesma inspirisana istom tablom u boji. Dakle, jedna impresivna cjelina, kako vizualno tako i jezički, odnosno poetski. Također, ono što obilježava ovu zbirku jeste orobljavanje slova unutar pojmova, autorska intervencija koja nudi polifonost unutar jednog pojma. Dakle, Sokolović u određenim riječima koristi zagradu unutar koje postavlja određeno slovo što čini određenu riječ polifonom; odnosno daje joj višeznačje.
Emir Sokolović je autor koji ne koristi jezik da bi nešto rekao, on naprosto stvara prostor u kojem se nešto događa. Lirskim slikama, koje su često opskurne, metafizičke, Sokolović ne samo da donosi istinu, on ostavlja pitanja ili neizrečenost na određene teme. Dakle, taj blagi nagovještaj onoga suštinskog ali neizrečenog.
Poezija zbirke “Ples među podsjenama” nije za svakoga, ali je nužna. Ona čuva dubinu jezika i pokazuje da poezija nije samo komunikacija nego i svojevrsno otkrovenje i sebe i drugih. Zbirka “Ples među podsjenama” nema viška riječi, ali ima više značenja, upravo to se da vidjeti kroz pomenuto orobljavanje riječi, dakle ta polifonost unutar određene cjeline.
Ogoljenost u stihovima Emira Sokolovića nije nedostatak; nego jasna mjera. Savršenost riječi u cjelini koja donosi iskaz. Iako evidentno bez interpunkcija, autorov hermetični stil nije zatvoren, To se očituje kroz lirske slike, a naročito u posljednjim stihovima. Većina njih, ili gotovo većina, završava bez interpunkcije. Ali autor ostavlja tri tačke. Dakle, ostavlja čitaocu izbor vlastite percepcije napisanog.
Ono što posebno karakteriše Sokolovićev književni izraz jeste etika. Njegov subjekt nije narcisoidan, sebičan; naprotiv, on je odgovoran prema svijetu i prema drugima. Emir stihovima ne objašnjava, on svjedoči, konstatuje. Poezija Sokolovića je fragmentarno mitski izraz svega onoga čime je čovjek svjedokom, ali i žrtvom od iskona. U etičkim slikama se osjeća moralna težina postojanja; dakle krivnja, odgovornost i svijest prema drugima.
Jedna od osobina Sokolovićeve poezije jeste i kontrola jezika, odnosno napisanog, izrečenog. Pa čak i naslućenog u tišinama između stihova. Svako slovo, svaka riječ, pažljivo su birani i imaju svoje mjesto, ulogu i značenje.
U pjesmama Emira Sokolovića dobrota nije samo čin, nego istrajavanje, poezija otpora u kojoj se dobro ne slavi nego se istrajava u istom (kao u pjesmi “Dobri Samarićanin”). Iz istoimene pjesme stih “Rana koja zarasta, drugu krijepi…” upravo donosi gore spomenuto istrajavanje. Dakle, bol nije kraj; ona je izvor snage za drugoga.
Emir Se dotiče i liturgijskih tema. U pjesmi “Orfejeva glava” nalazimo teološki ili liturgijski sloj; pjesma se završava stihom “De profundis”, dakle autor progovara vapajem iz dubine. Orfejeva glava nije samo mit, nego i liturgijska forma – pjesnik koji i mrtav živi iz dubine.
U pjesmama Emira Sokolovića dobro i zlo se ne suprostavljaju direktno nego kroz iskustvo čovjeka koji opstaje. Sokolović u pjesmi “Galateja” otvara sukob između božanskog i ljudskog; dakle između izvora i progonstva. Pjesma se kreće između sakralnog i erotskog; između stvaranja i srama. Taj sram nije moralni nego egzistencijalni; svijest umjetnika o vlastitoj nemoći da stvori živo biće.
I u pjesmi “Helena”, izrazito hermetičkoj lirskoj minijaturi, Helena nije prikazana kao figura iz mita nego kao ideja ljepote i prolaznosti. Pjesma ima dvoslojnost. Božansko i zemno, vječno i prolazno…
Emir se bavi i temom prolaznosti i iluzijom vječnosti u pjesmi “Večernji glasovi” “Živjeti bilo je uvijek samo tren”. Ostaje i opstaje glas, jednostavan i neumoljiv. On nije sud, ne negira život, nego ga sabija u njegovu pravu mjeru – u tren. Na kraju glas progovara; odlazak iz doline nije poraz ni gubitak, tek spoznaja…
U zbirci Emira Sokolovića antički i biblijski likovi nisu više mit. Oni djeluju poput ogledala života savremenog čovjeka, a to nije nasilje nad čovjekom, ljepotom; šutnja pred zlom i patnjom i odgovornost prema umjetnosti. Ali i prema svijetu i drugima.
Poezija Emira Sokolovića, lišena bilo kakvog podilaženja; govori i živi postojano i dostojanstveno. Svakim svojim slovom, stihom, lirskom slikom. Čak i šutnjom. Pripada onima koji znaju da je riječ više od izrečenog i da je šutnja više od prešućenog.
U svijetu ove poezije ne postoji prostora za kalkulaciju. U njemu si ili domaćin ili potpuni stranac.
U svakom slučaju, najteže je ipak odvažiti se…
Ajdin Alibabić